GlavnaZavicajTurizamNacionalni park Prokletije, izazov za najspremnije Log in
 
Uživali smo uspinjući se kroz šumu, samo nas je i dalje zbunjivao nedostatak vode u tolikoj mjeri. Po izlasku iz šume penjanje je postalo napornije. Najviše zbog vrućine, a i zbog većeg uspona

AUTOR: Jasna Gajević

Prokletije su najmlađi nacionalni park u Crnoj Gori. Taj status su zahvaljujući prirodnim ljepotama kojima obiluju zaslužili odavno. Ja sam se prilično kasno zainteresovala za planinarenje, a još kasnije sam otkrila Prokletije. Hoću reći, zakasnila sam za vrhove Prokletija. Naravno, na prvi pogled sam bila očarana prirodom toga kraja i svaka posjeta samo još više tome doprinosi. Jedan od prvih blogova koje sam napisala, posvetila sam Prokletijama. Tada sam se nadala da ću se kasnije domoći i nekog od viših vrhova. Vremenom, želja je ostala, ali nada u to je bila sve tanja. Čak i proljetos, kad smo do Plava i Gusinja došli preko Albanije u jednodnevni obilazak, moj muž je kovao planove za uspon.

Ljeto 2017, jedno od najtoplijih koje pamtim, natjeralo nas je da tokom trinaestojulskih praznika, potražimo spas u planinskim krajevima. Gusinje se nametnulo kao najbolji izbor. Ovoga puta smo krenuli kroz Platije. Čim smo skrenuli prema Plavu počela sam da se nerviram. Svuda pored puta smeće. Akcija “Neka bude čisto”, koja se bar tokom špica sezone pokrene u mnogim djelovima zemlje, dovde nije doprla. Ne idu prirodne ljepote i smeće ruku pod ruku, ponavljam to kao papagaj. Pišu o tome i turisti po portalima, po povratku iz naše zemlje. Voljela bih kad bi neko odgovoran imao uši da čuju ove dobronamjerne kritike.

Čim smo se smjestili u Eko katunu Rosi, koji se nalazi između Gusinja i Vusanja, krenuli smo u obilazak. Prvi cilj nam je bilo Oko Skakavice (Savino oko).

Oko Skakavice (Savino oko)

Oko Skakavice – jedan od najvecih izvora u podnozju Prokletija

Oko Skakavice uvijek iznova oduševi posjetioce. Ne može se ostati ravnodušan pred ovom nijansom plave boje. Malo je bilo sušnih godina kao što je ova. Bar koliko moje sjećanje seže. Malo snijega tokom zime i još manje padavine tokom proljeća osušili su brojna korita u NP Prokletije. Navikli na obilje vode u ovim krajevima, pa smo sa nevjericom gledali poznate prizore kojima je nedostajala voda, kao što je ovaj potok koji se uliva u Oko Skakavice. Mogli smo samo da ga zamislimo sa vodom.

 

 

 

Ropojansko jezero zim

 

iPrilikom prethodnih posjeta ovom kraju, nismo uspjeli da dođemo do jezera koje se nalazi na granici sa Albanijom, a do kojeg se ide putem koji vodi pored Oka Skakavice. Imali smo turističku kartu nacionalnog parka na kojoj je pisalo da se ciljano jezero zove Jezerce (Čemerikino jezero). Do njega je, prema karti, pored pješačke išla i biciklistička staza. Divim se biciklistima koji uspijevaju ovuda da voze.

 

 

 

 

 

 

 

Na raskrsnici koja razdvaja staze za Zlu Kolatu i jezero koje je bio naš cilj, postojao je putokaz. Opet je na njemu pisalo Čemerikino jezero (Jezerce). Prognozirano vrijeme stizanja do cilja je bilo 45 minuta. Pošto nismo neke munje, kad smo posle 25 minuta stigli do livade koja je označena kao Ropojansko jezero, nismo se predavali. Produžili smo dalje u potrazi za Čemerikinim jezerom. I tako smo stigli do granice sa Albanijom.

 

Oduševili smo se što se za “samo” 5 sati može doći do Theth-ija, mjesta u Albaniji u kojem smo bili prošle godine u ovo isto vrijeme, a koje se nalazi s one strane Prokletija. Ni upozorenje: “Pažnja! Državna granica!” nije nas zaustavilo. Odlučili smo da odemo do ivice šume, iako smo već odavno shvatili da je Jezerce, Ropojansko ili Čemerikino jezero prelijepa livada koju smo ostavili za sobom. Na više mjesta u ovim krajevima stoje različiti toponimi za isto mjesto. Nekad je razlika samo u jednom slovu Grbaja (Grebaja) ili Valušnica (Volušnica), pa se turisti mogu snaći. Ali Čemerikino i Ropojansko jezero baš nikakve sličnosti nemaju. Sem toga, na geografskim kartama se periodična jezera (u koje, očigledno, spada i ovo) obilježavaju drukčije od stalnih jezera, da bi se posjetioci pripremili na tu mogućnost. U povratku smo s više pažnje osmatrali okolinu. Jezera nije bilo, ali je sve ostalo bilo zadivljujuće. Albanska strana surovija od naše, a i njihovi obadi (ili kako se god zvali) su jače ujedali. 🙂

Kao i obično kad idemo ovim krajevima, krivili smo vratove uvis, desno i lijevo i nismo se mogli odlučiti koji prizor je ljepši i interesantniji. Oduševismo se kad smo ugledali takozvana Šuplja vrata iliti Mačiji poljubac. Moj fotoaparat, naravno, nije mogao stvoriti savršenu fotografiju, ali ja se zadovoljih i ovom.

Još jedan od neobičnih prizora su i ove naslagane stijene koje izgledaju kao da ih je neko brusio. U stvari, jeste: brusili su ih vjekovi. Ovdje priroda fascinira na svakom koraku.

 

 

 

 

Iako smo bili razočarani što nismo vidjeli jezero i bijesni zbog lošeg obilježavanja i zbunjivanja turista, imali smo snage da prisustvujemo lokalnoj fešti koja se svake godine održava 13. jula i 2. avgusta, kad brojni žitelji ovoga kraja koji su se raselili širom svijeta, dođu u posjetu zavičaju. Kažu da je termin u avgustu popularniji, a ja nisam mogla zamisliti još više naroda oko Alipašinih izvora tokom dana i u Gusinju u večernjim satima. I staro i mlado slilo se na korzo, kratku uličicu od možda 200 metara.

Planirajući sljedeći dan definitivno smo odustali od penjanja na neki jači vrh. Konačno je i moj muž priznao realnost (ja sam se s tim već bila pomirila). Zakasnili smo za vrhove Prokletija. Visinska razlika od preko 1500 metara prevazilazi naše fizičke sposobnosti. Kad smo konačno priznali tu činjenicu, razmotrili smo ostale opcije. Ropojansku dolinu smo obišli, ostala nam je paralelna njoj, dolina Grebaje.

 

Planirali smo da prošetamo do kraja doline pa da se bar malo popnemo na Zastran koji zatvara dolinu. Međutim, nismo uspjeli da nađemo obilježenu stazu (najvjerovatnije je i nema), pa smo u trenu odlučili da se opet popnemo na Volušnicu odakle možemo da se divimo Karanfilima sa najmanje udaljenosti. Staza počinje kod planinarskog doma Radnički. Pošto je neko ogradio žicom livadu i time presjekao obilježenu stazu, preskočili smo ogradu, kao i ostali. Staza većim dijelom vodi kroz šumu, te se zahaljujući tome lakše pregura, za nas nimalo naivnih, 720 metara visinske razlike.

Uživali smo uspinjući se kroz šumu, samo nas je i dalje zbunjivao nedostatak vode u tolikoj mjeri. Po izlasku iz šume penjanje je postalo napornije. Najviše zbog vrućine, a i zbog većeg uspona. No saznanje da cilj nije predaleko nas je guralo naprijed. Još samo ovaj uspon, pa još ovaj, i opet iskrsne još jedan… Nagrada za trud je ovaj fenomenalni pogled.
 Volušnica (Valušnica)

 

Desno se vidi Popadija (Talijanka), a u daljini i Trojan. Ako smo u startu i razmatrali mogućnost da odemo tamo, odbacismo tu ideju obostrano. Sve se lijepo vidi, a i već smo tamo bili. U sebi pomislismo da ovo malo snage što nam je ostalo pričuvamo za silazak.

 

 

 

Ispod nas se pružala dolina Grebaje koju smo prešpartali neki sat ranije. Ispred nas čudesni Karanfili koji su nas očarali od prvog momenta kad smo ih ugledali. Što smo ih više posmatrali (sa veće ili manje udaljenosti), oduševljenost njima je samo rasla.

 

 

 

Karanfili

Ostali smo dugo na ovom vrhu-vidikovcu diveći se najčudesnijim planinama koje smo mi imali prilike da vidimo. Sa ove tačke gledajući ponovo smo priznali sebi da mi tu nemamo šta da tražimo. Da ova planina traži kondiciju i spremnost kakve smo mi, možda, mogli da razvijemo prije pola svoga vijeka, ali da smo zakasnili. Možda nam se pruži prilika u nekom drugom životu. 🙂 Mi smo se zadovoljili i posmatranjem. Bili smo blizu. Mogli smo da vidimo svaku stijenu i svaki usjek. Čak smo ponegdje uočili i pramičke snijega koji se nekim čudom tu još bio zadržao.

U povratku smo konstatovali da je suša koja je vladala ovog ljeta uticala i na manjak cvijeća, a jagode su bile polusuve, mada slatke. Ipak sam, osim cvijeća koje raste iz stijene i kamena, prkoseći nedostatku vode, vidjela i divlje ljiljane koje do sad nisam imala prilike da vidim.

 

Dok smo se spuštali niz šumu sve vrijeme smo slušali narodnu muziku koja nas je zaintrigirala. U obližnjem eko katunu je bilo svadbeno veselje. Pošto je slavlje bilo na otvorenom prepoznali smo pola zvanica sa sinoćne promenade sa korzoa. Muzičari koji su udarali u tapame (narodni instrument, vrsta bubnja) su bili fenomenalni. Ostali posmatrači su gledali u mladu i svatove, a ja samo u muzičare.

Dva dana na Prokletijama su proletjela. Sem što smo se naspavali, posle dužeg perioda, kao i uvijek, oduševili smo se prirodom. I prijatno iznenadili velikim brojem posjetioca. Kapaciteti koje ovaj kraj ima su premali za smještaj nadolazećih turista. Glas o ljepoti Prokletija se širi. One su relativno skoro postale dostupne široj javnosti, pa su time i zanimljivije. Sigurno da će ljubitelji planinskih vrhova ignorisati smeće i katastrofalne puteve (tema koju sam ovaj put preskočila).

 

Vrhovi i pogled sa njih će te nedostatke učiniti minornim. No za one poput mene, koji se moramo zadovoljiti šetnjom po dolini, a kojih nije malo, mora se nešto učiniti do sljedeće sezone. Trebali bi svi da imamo na umu ovu nevješto napisanu, ali snažnu poruku, koju je neko postavio u dolini Grebaje.


Comments

Nacionalni park Prokletije, izazov za najspremnije — No Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *