GlavnaIstorijaO GusinjuKako sam zamalo izgubio glavu – Gusinje u proslosti Log in
 
Nastavljamo sa ciklusom prica o Gusinju iz proslosti. Odlomak price je iz knjige “In Many Wars” by Hamliton John Maxwell

 

KAKO SAM UMALO IZGUBIO GLAVU

…- Mozda je najinteresantnijih deset minuta moga zivota bilo kada me jednom prilikom pokusao osuditi neregularni drumsko-borbeni glavnim sud i imao sve razloge da vjerujem da ce se odvajanje moje glave od mog tijela desiti, bez suvisne formalnosti ili kasnjenja. 

To je bilo u sjevernoj Albaniji u zimu 1978. Ugovor u Berlinu je potpisan a prema njegovim odlukama grad i opstina Gusinje su bili ustupljeni Crnoj Gori. Gusinje je opasno srediste Muhamedanskog fanatizma – bilo je u to vrijeme sjedeste albanske lige, muhamedanske organizacije ciji je bio cilj da se suprostavlja odlukama velikih sila, napravivsi svoju autonomiju u Albaniji i oduprijeti se silom pripajanja Gusinja u Crnu Goru. Tako su Gusinje iako je crnogorska teritorija po ugovoru, okupirali 10,000 borbenih Muslimana, dok je Crna Gora imala briblizno vojske koje su bile stacionirane samo nekoliko mila unutar njezine granice.

Drugi novinari i ja bili smo zeljni posjetiti Gusinje kako bi smo stupili u vezu sa Ligom. Putovali smo kroz snijezne planine preko planina od Skutarija kroz zemlju Rimsko-katolickog plemena Klimennte. Nik-Leka celnik plemena Klimenta bio je nas prijatelj pa smo bili sigurni da ce ovi planinski ljudi koji su u to vrijeme bili neopredijeljeni, da li bi trebali biti dio Lige ili ne, pa su tako gledali na strogu neutralnost, koristeci ju prilicno nepristrasno da odrubljuju vratove  Legionarima ili Crnogorcima koji bi dolazili nailazili, da bi pribavljali  bogato zlatom ukraseno oruzje, koje su mnogi od ovih ljudi nosili.

Nakon tri dana putovanja stigli smo u usamljenu kolibu na jednom grebenu, na kranjoj granici zemlje Klimenti, ugledasmo dole grad Gusinje, otprilike nekoliko hiljada stopa ispod nas i jos jedan vuceci sat vremena putovanja.

Jedan Talijanski franjevac iz susjedne misije Kastrati nas je pratio do kolibe, i ovdje smo cekali odgovor na pismo koje smo poslali Ali-Begu, celniku ljudi Legionara u Gusinju.

Odluka je donesena oko popodneva u kojoj je izreceno: -Ako dvojica ljudi jamcu da ce se crnogorska vojska umiriti u roku od dva dana – mozete doci. A ako to ne mozete uciniti, bolje vam je da ne dolazite ovamo. 

To nije bilo ohrabrujuce a Franjevci znajuci ovu podneblje, ubijedili su nas da nastavak puta prema Gusinju je jednak presudom u sigurnu smrt. Stoga smo odlucili vratiti se u Franjevacku misiju ali smo prije toga sjeli da pojedemo nas obrok u kolibi.

U skladu sa nepromenjenim obicajem predali smo oruzje nasem Albanskom domacinu i nase puske i pistolje objesili su na zidu. Sjedeli smo na podu po turskom obicaju i uzivali u pecenoj kozjetini ledjima okrenuti od ulaznih vrata, kada sa odjednom vidio naseg domacina i njegovu zenu  kako im lica ukazuju na neposrednu opasnost. Okrecuci se prema vratima vidio sam desetak Bosanskih i Albanskih Muslimana naoruzanih do zuba. Dok smo ustajali nekoliko njih je brzinom uslo u kolibi i stali izmedju nas i oruzja. ” Ali-Beg hoce da ovi ljudi podju u Gusinje” – izjavio je njihov glasnogovornik. “Mi smo dosli da ih odvedemo njemu”. 

Tada je uslijedio neobican razgovor, a Franjevac koji je prevodio Albanski jezik je na nas pasje – Latinski nas uobicajeni medijsko sporazumijevanje. “Ovo je zamka” rekao je napokon, “Oni ne dolaze od Ali-Bega”. Nijesu donijeli nikakvo pismo od njega. Odlazak s’njima znaci smrt ali ne ne-odbijajte odmah. Raspravljajte prvo o ovome sto traze, vi ste pogubljeni ako ne dobijemo na vrijeme”. Zato smo nastavili govoriti sve dok ljudi nijesu poceli gubiti strpljenje i poceli nestajati i dok se nijesu predomislili povesti nas, priznavajuci nasem domacinu da su nas htjeli odrubiti nase glave  jer su otkrili da smo Ruski spijuni. Da je nas domacin potvrdio ovu izjavu nas bi polozaj bio bez-izlazan jer su mrzeli ruse iz duse.

Na mojem najboljem pasjem-Latinskom sam objasnio sta smo i ko smo. To je bio argumet od kojega je nas zivot visio na koncu. Uskoro je i nas domacin koji nam je povjerovao preuzeo ulogu i konstatovao da mi nismo Rusi. Onda su muskarci iz Gusinja malo medjusobno razgovarali neko vrijeme i dosli do odluke. Tada su htjeli da nas ubiju. Dobro se sjecam tih rijeci koje su koriscene dok je Franjevac prevodio, “O amici” – “rekao je “multum est periculum pro vobis. Ille homo dixsit adalium, Nune est tempus intercidere illos homines”. Muskarci su imali uperene svoje jatagane a neki su imali zapete pistolje na gotovs. Mislim da je prolazilo kroz glavu dok smo hvatali poglede jedan drugom da  obojici nama Englezima, da sve sto na je bilo preostalo da skocimo i da jednog ili dvojicu od tih muskaraca  razoruzamo ili bar da to pokusamo.

Ali dugovlacenje koje je preraslo u trajan sporazum nas je spasilo. 

Jedan od momaka iz Gusinja bez upozerenja i gledajuci kroz vrata spazismo Klimentu brdjanina, sa puskom u ruci satjuci na jednom visokoj stijeni. Rukom je dao znak a pogled olaksanja na licu naseg domacina je nastupio. “Prekinite ovaj budalasti razgovor o ubijajnju ovih ljudi”, – rekao je. “Ovi Englezi su prijatelji Klimenta i branit cemo ih nasim zivotima” 

Sada se pojavljuje vise naoruzanih Klimenti na vidiku a Gusinjani shvatajuci da su najbrojcani mrzovoljno se krenuse udaljavati u dubokom snijegu.

“Zalostan dogadjaj” dogodio se posle sat vremena ili nesto tako. Receno mi je kasnije da su napadu dvojica nasih potencijalnih dzelata izgubili zivote, kada su klementi htjeli da im oduzmu vrijedno oruzje koje su muskarci nosili.

Preveo, Safet Koljenovic

 


Comments

Kako sam zamalo izgubio glavu – Gusinje u proslosti — No Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *