Jedni se uglavnom baziraju na svoje porijeklo, koje jeste i mora da ima svoje značenje i koje se mora respektovati, međutim postoji ono pravilo da se od prošlosti ne živi, niti se može živjeti, te da je je bitno đe smo danas stigli, đe se pratično nalazimo i šta će naša buduća pokolenja biti sjutra. Često su nas znali učiti da je ljudski rod nastao od jedne posebne vrste, tkz. čovjekolikog majmuma kojemu je dosadilo po drveću i odlučio da živi na zemlji, a kada bismo znali da je to istina, bilo bi jako uputno tom našem prvom pretku napraviti jedno spomen obiležje, kako mu se grobno mjesto ne bi izgubilo i kako bismo mu se pomolili pred dušom njegovom, jer nam je omogućio da se više ne pentramo i ne skakućemo s grane na granu i što je on doprinio promjeni našeg načina života i našem šavršenstvu današnjem…..

Po onoj drugoj verziji da je ljudski rod nastao od Adema i Have, neki kažu od Adama i Eve, svejedno, takođe bi bilo neophodno da se ogromni istraživački fondovi usmjere prema ovim našim prvim precima, te da i o njima znamo gdje su i kako živjeli, da li su više griješili ili dobrih djela činili, đe je njihov vječiti počinak, na kojem su se sve prostoru kretali, a po mogućnosti i niz drugih detalja vezanih za njih, kako sve to ne bi otišlo u zaborav. Ono ušta smo svi ubijeđeni jeste da ljudski rod zna samo onoliko koliko mu to Stvoritelj dozvoljava i omogućava. No, da se ne bih udaljo od naše plavsko-gusinjske zbilje, primjetno je da jedni uporno i bezuslovno prisvajaju one druge, a ovi drugi pak to prisvajanje doživljavaju kao napad i atak na njih i na njihovu poziciju, stanje i osjećaj koji imaju u nacionalnom, vjerskom i drugom pogledu….

Da li se može naći mjera u cijeloj ovoj priči i da li su i jedni i drugi na dobitku ili na gubitku sa ovim i ovakvim ponašanjem i ophođenjem? Sigurno da nijesu, posebno u uslovima kada je viša polovina stanovnika porijeklom iz drevne Ljuge Plava i Gusinja, već otišla van ovih gradova i prostora, čija se mlađa pokolenja brzinom svjetlosti integrišu u sisteme država u kojima žive. Danas naše potomstvo sve manje interesuje njihovo porijeklo što nije dobro, a sve ih više zanima što brže integrisanje i asimiliranje u nova društva, dobijanje dobrog radnog mjesta nakon završenog fakulteta, akademije i tome slično. Treba li da sve to nijemo posmatramo , da glavu zabijamo kao noj u pijesak ili da ništo učinimo za naša dolazeća pokolenja?!

U cijeloj ovoj priči jako je bitno da se naše Dijaspore u državama gdje postoje, organizuju na jedan novi način i na osnovama koje bi garantovale čuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta, kulture, običaja i tradicije dolazećih generacija… Za tako nešto je potrebno prije svega osigurati školovanje na maternjem jeziku u Dijaspori, a te bi škole morale da imaju adekvatan stručni kadar koji bi validan program realizovao na pravi način. Prepuštanje naše djece i omladine u Dijaspori drugom i drugačijem obrazovanju i vaspitanju, dovešće i već dovodi do naglih asimilacija, koje ne samo da će biti problem naših kotlinjana, već i svih onih drugih koji napuštaju svoja ognjišta i odlaze u druge zemlje i nova jezička i kulturološka podneblja.